Gotovo svi otvaraju Claudea kao Google. Utipkaju pitanje, dobiju odgovor, zatvore tab.
Sutra isto, od nule.
I onda govore da AI nije toliko koristan.
Nije problem u AI-u. Problem je u tome što nijednom nisu sjeli i zaista ga postavili. Claude nije pretraživač. On je asistent koji uči, prilagođava se i pamti, ali samo ako mu daš razlog i kontekst da to napravi.
Evo pet konkretnih koraka. Jednom se postave. Od tada rade sami.
Korak 1: Otvori projekt, ne chat
Svaki put kad otvoriš novi chat, Claude misli da te prvi put vidi. Nema pojma tko si, kako komuniciraš, za koga radiš, što voliš a što ne voliš u outputima koje ti daje.
Projekt je fundamentalno drugačiji.
Projekt pamti kontekst između sesija. Custom instructions koje postaviš ostaju aktivne u svakom razgovoru unutar tog projekta. Jednom kad ga konfiguriraš, Claude ulazi s tim kontekstom svaki put, bez ponavljanja.
To je razlika između asistenta koji svaki puta kreće od nule i asistenta koji nastavlja tamo gdje ste stali prošli tjedan.
Otvori claude.ai. Idi na Projects u lijevoj navigaciji. Napravi novi projekt i daj mu naziv koji ima smisla za ono što radiš. Ja imam projekt za Fraviz, projekt za klijentske tekstove i projekt za research. Svaki je posebno konfiguriran, svaki pamti drugačiji kontekst.
Ovo je osnova. Sve ostalo gradi se na ovome.
Korak 2: Reci mu tko si
Ovo je korak koji većina preskače jer im se čini suvišnim.
Nije.
Claude koristi sve što zna o tebi u svakom odgovoru koji ti daje. Što je taj kontekst konkretniji, to su odgovori relevantniji za tvoju situaciju, a ne za nekakvog prosječnog anonimnog korisnika.
U projekt dodaj opis sebe. Ne korporativni bio, nego konkretan opis koji bi dao suradniku koji tek počinje raditi s tobom:
“Zovem se {ime}. Vodim {upiši što vodiš}. Radim s {upiši što radiš}. Moji klijenti su {upiši profil svog idealnog kupca}. Ne radim {upiši što ne radiš}. Komuniciram {način na koji komuniciraš}. Pišem na {jezik}. Target klijenti su {napiši target klijente}. Cilj mi je {napiši cilj}
Toliko. Nema potrebe za esejom.
Od tog trenutka, svaki put kad postaviš pitanje ili tražiš output, Claude ima taj kontekst aktivan. Preporuke su prilagođene tvojoj industriji. Tekstovi idu prema tvojoj publici. Ton odgovara tvojem standardu.
Korak 3: Custom instructions
Kad si Claudeu rekao tko si i što radiš, zatraži od njega da to pretvori u custom instructions.
Doslovno mu napiši:
“Na temelju svega što znaš o meni i načinu na koji radim, napiši custom instructions za ovaj projekt. Uključi: kako komuniciraš sa mnom, što pretpostavljaš po defaultu, što izbjegavaš i kada me pitaš za pojašnjenje umjesto da pretpostaviš.”
Claude generira prijedlog. Pročitaj ga, popravi ono što ne štima, i zalijepi u “Project instructions” u postavkama projekta.
Dio mojih custom instructions izgleda ovako:
“Komunikacija: počni odgovorom, ne uvodom koji najavljuje što ćeš napraviti. Ne pitaj za dozvolu za korake koji su očiti iz konteksta. Kad tražim dokument, isporuči ga direktno bez objašnjavanja procesa. Duljina: kratki zadatak daje kratak odgovor. Složeni toliko koliko treba, ne više. Nikad ne počinji s ‘Naravno!’, ‘Svakako!’ ili sličnom potvrdnom frazom.”
Jednom postavljeno, vrijedi za svaki razgovor u tom projektu.
Ne moraš više objašnjavati iste preferencije svaki puta. One su tamo. Aktivne su.
Korak 4: Dodaj primjere svojih tekstova
Ovo je korak koji Claudeu daje tvoj glas.
Bez njega, Claude piše kao dobro treniran asistent za sve, što znači za nikoga konkretno. S njim, piše kao ti.
Dodaj u projekt barem pet primjera svojih tekstova. Emailove klijentima. Postove. Ponude. Dokumente. Poruke u kojima si zadovoljan kako si nešto formulirao.
Onda mu napiši:
“Analiziraj sve primjere koje sam ti dao. Prije nego što to napraviš, postavi mi pitanja koja će ti pomoći da bolje razumiš moj stil pisanja i komunikacije.”
Zašto pitanja? Jer Claude koji postavi konkretno pitanje, recimo “u neformalnoj komunikaciji s klijentima, koristiš ti ili vi?”, bolje razumije tvoj stil nego Claude koji samo skenira tekstove bez konteksta.
Odgovori iskreno. Nemoj filtrirati. Ako koristiš dijalekt u neformalnoj komunikaciji, reci mu. Ako mrziš pasivni glas, reci mu. Ako piše preopširno, reci mu da piše kraće i navedi primjer.
Nakon te sesije, Claude ima model tvojeg načina komunikacije.
Sljedeći put kad mu kažeš “napiši email klijentu koji kasni s plaćom”, on ne generira generički formalni email koji bi napisao inače. Piše onako kako bi ti to napisao, s tvojim ritmom, tvojim standardima i tvojim tonom.
Korak 5: Pravila i memorija
Postavi mu ograničenja.
U custom instructions ili direktno u razgovor dodaj konkretna pravila ponašanja. Evo primjera iz mojih:
“Ne počinji odgovor potvrdnom frazom. Ne koristi em dash. Kad kreiraš fajl, isporuči link i jednu rečenicu, bez objašnjavanja procesa. Ako si u sredini zadatka, ne pitaj ‘Hoćeš li da nastavim?’ osim ako nastavak može prouzrokovati nepopravljivu promjenu.”
Sitnica? Nije. Svaki odgovor koji počinje na način koji ne podnosiš je problem. Problem koji se skuplja i onda kasnije kad bukne bude sra**e.
I najvažnija navika od svega: kad ga ispraviš, reci mu da pamti.
Svaki put kad Claude napravi nešto što ti ne odgovara, nemoj samo reći “ne, drugačije.” Dodaj: “spremi ovo pravilo u memoriju za buduće razgovore.”
Claude u Projects ima memoriju. Ta memorija raste kroz razgovore. Korisnik koji je Claudea ispravljao pedeset puta i svaki puta rekao mu da pamti ima fundamentalno drugačiji alat od korisnika koji je to isto ispravljao pedeset puta, ali nikad nije rekao da pamti.
Jedan korisnik ima asistenta koji uči. Drugi ima asistenta koji resetira.
Memorija je besplatna. Koristiš je svaki puta kad kažeš “spremi u memoriju.” Ili ne koristiš, i ponavljaš iste korekcije zauvijek.
Pet koraka. Sat vremena jednom, možda dva.
Ono što dobiješ zauzvrat je asistent koji zna tko si, piše kao ti, radi po tvojim pravilima i uči iz svake korekcije umjesto da te prisiljava da ponavljaš iste upute iznova.
Razlika između korisnika koji je “probao Claude” i onoga koji ga zaista koristi nije u znanju. Nije ni u planu koji plaća. Nego u tome je li se jednom zaustavio i postavio.
